U zadnje vrijeme u stručnoj i popularnoj psihološkoj literaturi se sve češće spominje termin prisustva svijesti tj. pomnosti (eng. “mindfullness”). Na prvi pogled termin zvuči novo, no zapravo se odnosi na jednostavno prisustvo svijesti u sadašnjem trenutku. Netko bi mogao pitati – zar ne živimo stalno u sadašnjem trenutku? Da, no to ne znači da su naše misli tijekom cijelog dana “ovdje i sada”. Veliki dio vremena misli su izvan sadašnjeg trenutka – razmišljamo o sutrašnjem danu, prošlim vremenima, pokušavamo donijeti odluke koje nisu vezane za sadašnji trenutak itd.

Kada govorimo o stresnim poremećajima, a naročito o poremečajima poput PTSP-a, možemo primjetiti da su tijekom takvih stanja ljudi sve samo ne mentalno prisutni – u psihologiji takva mentalna lutanja nazivamo disocijacije. Tijekom nametnutih sjećanja u PTSP-u misli bježe na drugo vrijeme i mjesto, kada smo napeti tijekom anksioznih stanja razmišljamo o onome što se može dogoditi i kako ćemo se osjećati kada dođe do X situacije. Pogrešni savjeti koji se često dijele kada su osobe u takvim stanjim su “razmišljaj pozitivno”, “nasmij se” ili još gore “nemoj misliti na X ” (ovo ima obrnuti učinak). Točan savjet u takvoj sitaciji je “misli na sadašnji trenutak i budi ovdje i sada” jer je sadašnjost tj. prisutno stanje svijesti mnogo manje stresno nego mjesto na koje nas mogu odvesti naše misli. Na primjer, ukoliko ste u zubarskoj čekaonici, najčešće ne razmišljate o sadašnjem trenutku nego o boli koju ćete osjetiti tijekom pregleda – anksiozni ste i to samo čini situaciju još težom. U takvoj situaciji jedan od “trikova” je snažno i neprimjetno uštipnuti se noktom za ruku, tada će se naše misli vratiti u sadašnji trenutak i smanjiti ćemo vlastitu anksioznost (to ne znači da pregled kod zubara neće biti bolan, no sigurno nećemo uz bol još proživljavati i toliku napetost).

Dobra ideja je usvojiti neke aktivnosti u kojima smo visoko mentalno prisutni tj. potpuno koncentrirani na trenutak, kako bi nam mentalna prisutnost postala navika. Brojni ratni veterani koji boluju od PTSP-a tvrde kako ih intenzivne aktivnosti poput brze vožnje, tjelesna aktivnost, hladan tuš ili potpuna koncentracije tijekom nekog zanimljivog rada opuštaju što ne čudi jer smo tijekom takvih stanja upravo ovdje i sada i ne opterećujemo se razmišljanjem. Sve spomenute aktivnosti smanjuju lutanja misli tj. disocijacije iz kojih i proizlazi napetost, te ovisno o tome koliko takav pristup mislima prenesemo na ostatak tijeka misli i dugoročno pomažu. Savjetujemo svima koji žele kontrolirati lutanja misli da se još više posvete korisnim aktivnostima u kojima “misli nestaju”, a mi opušteni uživamo u vlastitom radu.

Europski projekt “Socijalizacija hrvatskih branitelja i njihov povratak u društvo”